(za izložbu u galeriji Karas,
Zagreb; 2004.)
O toj se geografiji nije znalo mnogo, kravama smo nadijevali imena boja;
Bianca, Viola…a i more bi jutrom bilo Crveno.
Tko god mu se upustio, a bilo je smijelih, a bilo je i očajnih, nitko se nije vraćao, bar ne isti.
Bijesnile su bure i carevale su zime, tu nije bilo mjesta sreći, mjesta nježnosti.
Na zemlji sam imao braću, prijatelje u bilju i pristaše među životinjama. Tad svijetom još nije zavladala Lakoća. Naši su identiteti bili naizmjenični, i nikad, sve do samoga kraja nismo spoznali, od nas dvoje, koji sam zapravo Ja.
Nestrpljivi su bili lovci, iskeženih zubiju psi su gladni vrebali. O mom se dvojstvu tajilo no sezona je upravo odpočela. Sakrio sam se tik do ruba ponora, na obalu očaja.
Tad je moje lice posudilo oblik ludila, njihova su bila drugo ime ničega. Rekli su da im se gadi zadah leševa, ali ni žive nisu voljeli.
Okružili su me zamkama i ponudili zavodljiva bogatstva; blagodati banalnosti. Nudili su mi dugovječnost, a tražili su moju dušu, sirovo na jelovniku moje srce srneće. No već tada, prije Babilona, ja isčupao sam si jezik i zakopao sve riječi.
Svoju ustrajnost nisam okitio ambicijom, niti sam samoću posvetio osveti. Nisam im bio nalik. Da sam mogao nestao bih u Mrežama ili potonuo u Ogledala. Ili da sam bar svijetom znao upravljati na daljinu, ali Kotač, Smisao i Ja išli smo svaki svojim putem.
Život koji sam napustio ne prizivam više. Okanio sam se metafora i sjena. Baštinim tek pokoji uzorak memorije, hendikepirano sjećanje na sebe. Zasigurno gdje god da završim otpočet će glazba.
Voljet ću je monotono. Ostariti bez da odrastem.
17.3.03. Pula