(za izložbu u MSU Istre,
Pula; 2020.)
Poznata je priča kako je veliki, u povijesti umjetnosti izniman,
no ipak već pomalo predvidljivi slikar Piet Mondrian s visokog kata svog ateljea uživao promatrati naoko kaotičnu dinamiku prometa koji se odvijao dolje ispod njega, -na Broadwayu.
Gledajući svu tu žurnost slušao je glazbu koja je dopirala s njegovog radio aparata. Bila je riječ je o tada vrlo popularnom Boogie-Woogiu.
Ono što je vremešni gospodin Mondrian vidio i ono što je čuo koincidiralo je istim usklađenim ritmom.
Bilo je to kasne 1942. godine, i onako, do tad, seriozan i strog, Mondrian se zaigrao kao nikad do tad.
Radovi naslovljeni Victory Boogie Woogie i Broadway Boogie-Woogie postala su njegova, ako ne najznačajnija ono barem najpoznatija, a ujedno i posljednja djela.
I ja volim gledati na svijet onako s visine; iz aviona na primjer.
I uvijek se iz nova pitam one opće gluposti; do koje visine mogu letjeti ptice, ili do kuda visoko ili nisko može čovjek bez opreme, ili u kojoj se već dubini nalaze ona čudesna, fosforocentna, sub-aqalna bića.
Zadivljuje me ta nit, thinly line; sve-sadržajna opna biosfere unutar koje sve što je živo postoji i unutar čega sve opstaje.
A ta plazma, ta svinuta svilenkasta ovojnica oko zemaljske kore nije dublja od 15-tak kilometara.
Zapanjujuće zar ne?
Zatim sam, shodno tome, uzeo mjeriti vlastite visine i dubine, barem u tehničkom smislu.
Snimao sam svoja svakodnevna kretanja po kući, po vrtu, po gradu i moram vam priznati da je prilično dosadan i banalan taj moj muving.
Kao djetetu moja se je najduža putanja i recimo relativno česta odvijala na vrlo pravocrtnoj relaciji: Premantura-Pula-Trst.
Sada kada tu 100-kilometarsku distancu svedem u sadašnjicu, na vlastito kretanje unutar posljednjih 15-tak godina, tad dobivam kilometar puta koji me od kuće vodi u atelje.
Umanjena, ali sukladna proporcionalnost i gotovo identičan tijek crte to je ono što dobivam.
Mislim da me je jedan junak Paul Austerove priče, davno prije pročitane, doveo do toga. Do takovog, hmm, skulpturalnog razmišljanja, do takove vrste auto-refleksije.
Šetajući Brooklynom kao ja Verudom on je, taj nesretni Austerov junak, svoje zemaljske putanje sve više širio, da bi naposljetku, kada je izašao iz svog kvarta, duševno potpuno potonuo.
Čini mi se da ja činim obrnuto, svoje putanje svodim sve kako bi opstao.
Ova je izložba priča o Verudi i o mom svakodnevnom hodočašću. Svijet se mnogo puta promijenio dok sam brazdio Verudom. No – Veruda forever.
RP.10.9.2020.