(za izložbu u galeriji,
Forum, Zagreb; 1994.)
Te svibanjske noći 1990. godine, na oko 10.000 km od kuće, lucidni je bljesak jedne neočekivane vizije odredio moja daljnja slikarska nastojanja. Danas bi tu uzvišenu najavu, doživljenu u osami skromne hotelske sobe, mogao nazvati naopakom, inverznom, katarzom.
U slijedeće četiri godine spokojna je zbilja naglo i rapidno poprimila obličje uznemirujućih, infernalnih snova. Preuzeo sam ulogu, i bez da me se pita, sve manje nepristranog arheologa mučnine; temeljitog bilježnika ljudske bespomoći.
Poput kakvog srednjevjekovnog slikara, svojim sam djelom pokušao predano i pedantno, zacrtati novopronađene obrise domovine bola.
Početni su paralelizmi svijeta i mene uskoro postali zajednički paroksizi.
Slike, „LE MAL DU PAY’S“, čija dvosmislenost pojma u oba slučaja zrcali nespokojnom preciznošću, „CHILHOOD’S END“ trenutno shvaćena poruka bijelog dječjeg konjića, pregaženog na pločniku, bile su tek prve bojazni; najava drame koja je neprestano rasla.
Središnji punkt slike „CRNI KRIŽ“, ujedno i posljednje slike ciklusa, više je nego simbolički označeno ispreplitanje sapunavih nada i olovnih stvarnosti. Točka je to grozomornog, orgazmičnog, jedinstva opće i osobne sudbine.
Ostavio sam se estetskih načela, svoje sezone u paklu probdio sam stvarajući ikonografiju vlastite demonologije. Eshatološka poniranja i magijska uzdizanja, provalije djetinjstva, misterije brojeva i ritmova, zamaskirani likovi svetaca i iritirajuće „koincidencije“ pratile su me poput subverzivnog inžinjera stvarnosti.
Gotovo sam sve slike naslikao noću.
Premantura: 11.11.1993.