(za izložbe u galeriji Pikto,
Zagreb i Galerija umjetnina Split; 2018.)
Jedna brza i zenovski duhovita Robijeva intervencija preko WhatsAppa, čiju je anegdotalnost u ovom trenutku izlišno prepričavati, pomogla mi je odlučiti kako o nazivu ovog značajnog rada pa tako naposljetku i o naslovu cjelokupne izložbe.
Riječ je dakle o prodoru, ukazu, određene kauzalnosti u ustoličenu rutinu. Nešto poput spontanog kruljenja crijeva za princezinom trpezom, ili nesmotrenog prdca na akademskoj inauguraciji.
Ok, o preciznosti termina dalo bi se raspravljati, ali vjerujem da podrazumijevate na što ciljam. Na ono što se ne-smije.
Polazi se uvijek od određenih datosti, teza; od aksioma. Od totema i tabua.
Granice su postavljene i zastave vijore, čini se kao da je oduvijek tako bilo, pa se o limitima ne raspravlja. Naposljetku, stvar dobrog ukusa, zar ne?
Ali zašto ne, ako znamo svi, da postoje i antiteze; sve te različite čežnje, nagnuća, apetiti, polucijski snovi, kruljenja, prdci, što sve ne.
I čini mi se jednako je oportuno o tome se glasati , kao što je i oportuno zagnjuriti glavu i prešutjeti. Šutjeti.
Uostalom, upućeni kažu, da je većina eksperimenata provedenih u smislu potvrde teorije odraza, dokazala više no čestu pojavu međusobnog neprepoznavanja među blizancima. Pa čak i onih jednojajčanih.
Jednostavnije rečeno sinteza se ostvaruje posredstvom dvostruke negacije, odnosno antitezom naopake potvrde. Marginalni svemir na taj način opstaje. To je njegov uvjet – aksiom. On je, ontološki kontradiktoran, u neprekinutom kontinuiranom nadmetanju i istovremenom entropijskom kolabiranju.
Neki to doživljavaju kao uspon, drugi kao pad.