(za izložbu u galeriji Rigo,
Novigrad 1999.)
Svom prostoru dajem vremena.
Destiliram ga, zatim analiziram predmete – njegove kanibalske izlučevine. Njihovo me nadsve problematično postojanje nadahnjuje.
Sve što radim, radim logikom antipoda, načinom naopakog plesača.
Dugo sam prkosio sudbini, ali od mesa, osim katkad od svog, nisam patio.
S godinama moj je imaginarij postajao tvaran, mogao sam zapaliti vodu, krstiti ribice, a ptičjem letu pdmetnuti ogledalo. I činio sam to dugo, sa strašću i predano.
Bavio sam se inverzijama, prihvaćao se margina, cijelo sam desetljeće posvetio simetrijama. Uhom, školjkom i lievkom ja služio sam se ritualno, po vlastitom nahođenju.
Nije uvijek išlo glatko, u tim sam stanjima bio okružen divljim bujicama, gdje su ponori česti koliko i stranputice. Pa ipak imao sam sreće, izbjegao sam zamke samsare i mnoge opće ljudske brodolome. Stoga danas mogu spokojno hoditi po mjestima kojima još uvijek dezorijentirano lutaju zombiji i zbunjeni tragači.
Astrahan me prati – moja druga java; nenadoknadiva je nedostatnost njegova tijela. Poput Afroditinih ruku naslađuje me njegovo meso van prostora. Postajemo si nalik; on i ja.
Pripadamo svjetovima u kojima se živi u mrtvima i nerođenima zrcale.
Zajedno mi postajemo najnaopačkiji od svih.
na dan eklipse, 11.kolovoza 1999. u Puli.