(za izložbu u Klovićevim dvorima,
Zagreb; 2002.)
Nogama u jučer i glavom u sutra, određen time kao i burom, brojem ili rtom, što sam doista mogao.
Našao sam si mjesto pod suncem, to da.
Pokušao sam i ja svoje atavizme i nelagode transmutirati u igre na sreću u jezeru nade.
Posložio sam se lukavstvom – tu gdje su mnogi spremni slijediti jednog, zatim drugog; lucidno ili ne, vlastite sam aoriste prodavao pod zajedničko slovo.
Posao nije išao loše, strahovi su bili toliko opći da su im svi vjerovali. Naposljetku smo i mi junaci okupani slavom i javom umjesto gromova slušali aplauze mnoštva. Neću mnogo o tome ali, vjerujte, bio sam upućen u mnoge vještine i svladao sam ih dobro.
Vođem providnošću ili nagonom, ja sam se kistom služio isto kao i umom; a zatim sam odustao od uma – te olakšice svijeta.
Sve sam svoje utopio u čaši vode.
Možda i nije išlo tako brzo, bila su potrebna desetljeća, no život koji sam napustio ne prizivam više. Čak ni najbolje u njemu, njegovu nedovršenost, sporost i neprijepornu banalnost.
Oštre sam riječi i bučne godine poput soli prepustio hiru mora, gladi zemlje. Umjesto hrama sada mi je dostatna orahova ljuska. Nitko sam, točka beznačajna u orbiti ovog Bezimenog sazviježđa.
Pula; 8.4.02.