(za izložbu u MSU Istre,
Pula; 2020.)
Na Verudu sam doselio u rano proljeće 1966. Zgrada u koju smo se uselili, moja majka, otac i brat, nalazila se u ulici Anke Butorac; bila je to friško sagrađena peterokatnica sa šest ulaza kojoj je dodijeljen broj 33. Trosoban stan u kojem smo živjeli nalazio se na četvrtom katu petog ulaza desno. Zgrada je sagrađena za potrebe Uljanikovih zaposlenika kao prva u nizu od šest sličnih koje će niknuti u slijedećih nekoliko godina.
50-tak metara od naše zgrade sagrađena je osnovna škola koju sam pohađao od četvrtog do osmog razreda, točnije od 1970-te do 1975. godine. Bilo je nas djece tada.
Naš prvi telefon 34-46 stigao je 1969. godine i bio je sivo-okeraste boje.
1972. godine naša se obitelj preselila 600m sjevernije u ulicu Kamenjak br.2.
Od dvadesetak kućanstava koja su obitavala u ovoj samozatajnoj zgradi većinu su činile obitelji državnih službenika, građevinara, inženjera i projektanata. Bez osobitog karaktera ili stila to je bezlično zdanje s ugrađenom porodiljskom greškom, možda i imalo nekog smisla; no taj mi smisao izmiče. U trosobnom stanu na visokom prizemlju prvog od dva ulaza te četverokatnice naša je obitelj boravila tri godine, do burne zime 1975.
Zatim slijedećih 15 godina nestajem s Verude da bi joj se, šlagerskim rječnikom rečeno, vratio tek 1990. te sa suprugom zasnovao svoj novi dom. Naš je sin rođeni Verudež dok ja za sebe mogu tek ustvrditi da sam veći dio svog života, punih 39 godina uz rijetke i kratke eskapade, proživio na Verudi.
Kuća u kojoj obitavam posljednjih nešto više od 30 godina nalazi se u Budicnovoj ulici na broju 21. Dao ju je sagraditi kapetan fregate Franz Morin, no u njoj se zadržao nedugo, najkasnije do konca prvog tjedna 1918. Slijedećih je više od pola stoljeća kuća često mijenjala i vlasnike i adrese; ostarjela je mlada i venula, sve dok je je novi ponosni vlasnik – liječnik Ante Pende nije dao temeljito obnoviti vraćajući joj pripadajuće ruho bečke secesije. Bilo je to 1978. i za dugo vremena ova će dvo-etažna ljepotica biti na glasu kao jedna od rijetkih renoviranih mornaričkih vila na Verudi.
Budicinova ulica nalazi se točno u sredini između nekadašnje ulice Anke Butorac (danas Banovčeve) koja je 300 metara južnije i tadašnje ulice Kamenjak (danas Kalpurnijske ulice) koja je smještena, već sam to rekao, nešto sjevernije. Arterija koja povezuje sve tri ulice današnja je Tomasinijeva.
Zasigurno u svemu tome ima nekog ritma, nekog woogia; oni od mene bogatiji maštom mogli bi iz ovih činjenica što-šta zaključiti, no ja sam u godinama kad već pomalo slijepim.
Ujutro dok doručkujem kroz otvoreni prozor na četvrtom katu petog ulaza bivše A. Butorac 33 vidim ženu koja suši rublje (ah taj present passat), a navečer dok sjedim na terasi samo mi jedan gigantski cedar priječi pogled koji bi se tako znatiželjno ušuljao u spavaću sobu visokog prizemlja bivše ulice Kamenjak br.2.
Eto, dobar pis mog što slatkog što gorkog života zbio se na toj relaciji; i to nije bila tapija. Uzmemo li u obzir odlazak u školu, godine na poslu ili u ateljeu, svoj sam život proveo unutar relativnog gotovo neprekinutog pravca ne duljeg od 2km.
Verudu smještenu na prosječnoj nadmorskoj visini od 30-tak metara mogao bih nazvati svojom proširenom maternicom ili nešto manje romantično: something like a circus or a sewer.
Verudi na kojoj je nedavno otvorena (24 sata non-stop) moderna kladionica, a koja se nalazi na 280 m od osnovne škole želim posvetiti ovaj Boogie. Nadam se da to nije samo još jedan variete u nizu; poput osvijetljenih dizalica, okićena krabulja nad licem istine; il primo tatto della Marcia funebre.