(za izložbe u galeriji Pikto,
Zagreb i Galerija umjetnina Split; 2018.)
Franjo T. mi je oduvijek, barem u portretnom smislu, bio vraški interesantan tip. Fenomenološki atraktivna, karakterna glava s licem grabljivice (barem meni), istaknutog nosa, čvrstih i odlučnih, rekao bih zapovjednih ustiju, te pomalo nedokučivog miopijskog pogleda (ah te Zbiljnosti, ah ta Bespuća), u meni je budila strastvene slikarske apetite.
Ne puno više od toga, iako moram priznati, iskreno sam se nadao da će Franjo T. poživjeti duže i da će se u nekom određenom trenutku, koliko god to sad nerealno zvuči, a ono ipak ukazati prilika, povijesna providnost ukoliko želite, ukaz kojim ja postajem, ako ne jedini, a ono barem jedan od njegovih portretista. Aha.
I ja bi se dostojno pokazao i časno se dokazao, u to nema sumnje.
E da se samo ta prilika ukazala, bio bih njegov Jakac. A on bi me, Franjo T., u to sam siguran, zadovoljan mojim radom, onako očinski potapšao po ramenu i pritom mi ovlaš na uho udijelio kakvu mudrost ili pravovaljani savjet.
Ali ovako ništa, preveslala nas je povijest, po tome smo si slični, ostajem neutješan. Nedovršen portret Franje T. okrećem zidu, možda mu se vratim kasnije.
Kasnije se ništa ne vraća.