(za izložbu u galeriji Poola,
Pula;2017.)
Obzirom da ću o konačnom odabiru radova za ovu izložbu, u galeriji Poola, odlučivati tek na licu mjesta, što znači za vrijeme postava, ovom prilikom mogu samo pretpostaviti da bi zainteresirani posjetitelj mogao naići na slijedeće:
Jednu ili dvije geo-orfičke i sinestetične slike, koje će moguće biti praćene sa malim objektima ukoliko ih naravno dovršim ili ih koliko-toliko takvima ocijenim. Ali to baš i nije izgledno.
Dva posmrtna portreta mog oca, kojeg su poznavali mnogi ljudi i kojeg sam znao već više puta naslikati. Činjenica je da je lice tek umrlog opušteno i da izgleda mlađe, iako je ipak na neki svojstven način bezbojno. Tom se prilikom često spominje i osmjeh, zamrznut i nepokretan, na licu umrlog kao iskaz nekog unutarnjeg nama nedokučivog spokoja. Ova je marginalnost, u slikarskom smislu, za mene bila jedna iznimna prilika.
Nekoliko manjih radova, trivijalnih, lateralnih i anti-umjetničkih, od kojih je zasigurno jedna slika licem okrenuta zidu dok je drugi rad dokumentarističke naravi, davno obećan i dovoljno banalan, a tiče se mog susreta s Lovrom u Berlinu 2013. godine.
Nadovezuje se na to i mogući izbor od nekoliko uokvirenih minimalističkih kaligrama koji se sastoje od riječi ili tek pokoje više. Naslov ovih pseudo-poetskih konstelacija je „Ono što se ne-smije“, a kao što znamo baš to je, poput zrcala, totema ili tabua mnogima najdraže.
U Puli; 1.12.2017.