(za izložbu u Svetim srcima,
Pula; 2013.)
Broken Gentelman
(Rover 620 SDI, videoprojektor)
Predramatizirani prikaz neba u baroknom slikarstvu, uporaba kolaža u kubizmu ili manipulacija automobilom u današnjoj umjetnosti notorne su činjenice. Nešto kao konvencijonalni iskaz duha vremena.
Pa ako svatko od nas ima pravo na svoje motive, onda i umjetnost ima pravo na oscilacije.
U početnoj verziji ovoga djela zamišljo sam da to bude, teškim utegom puštenim naglo, negdje s visoka, sprešani automobil mog oca; sprešan u potpunosti sa svim onim asortimanom unutrašnjosti, pogotovo sa onom, u kožu uvezanom crnom Biblijom, brižljivo položenom u ladicu prednjih, suvozačevih, vratiju.
Naslov rada imao je biti “Auto mog Oca”.
Dovoljno frojdistički, dovoljno očinsko-majčinski, da bar na tren zadovolji moj usplamtjeli nagon, moju agresivnu žudnju.
Rad na “Lady’s secret” odveo me u druge vode.
Polirana olupina, crni lak, zapreka pogledu, oprečnost iskaza, semantička dihotomija, hinjena lakoća, nemogućnost prodora, narcistička utopija, odlike su svih radova ove izložbe.
Nešto kao slak tuđe i strane kože, kojeg ne možeš napustiti, kojeg se ne možeš riješiti, pa te prati i stišće poput zbilje, a ne prodire, ne prodire nikada do stvarnosti.
Dark Fountain
( Objekt 110 x 25 x 30 cm)
Autohipnotički, samoreferencijalni svemir s nezaobilaznim okom i krugom.
Harramatty
(ovalno platno 30×40 cm, špijunka, video loop)
Špijunka je dirljivo jednostavna, mala a ingeniozna falusoidna naprava ženskog roda, pomoću koje iz jednog prostora zavirujemo u drugi.
I u isti čas eto nas ondje u nikad do kraja osvojenoj zemlji; u pretincu prostora između onog javnog i onog tajnog. Sakralno se uvijek nalazi, par excellence, u pograničnoj zoni.
Ono što uvijek iznova plijeni pozornost, jest činjenica neobične optičke iskošenosti, koju nam nudi zakrivljena leća.
Voajerizam je po sebi uvijek nabjen erosom, pomalo iskošen, baš kao i sva sveta mjesta ovog ili onog drugog svijeta u koja se, uostalom, ne ulazi jeftinom propusnicom.
Oluja koja nas zapljuskuje s druge strane špijunke snimljena je “GoPro Hero 2” kamerom jedne kasno-kolovoške večeri 2012.godine u Premanturi.
One-More
(crni ovali 30 x 40 cm)
Policentičnost, nemogućnost središta, uznemirujuća sjena, dvojba.
Možda još uvijek pomalo snena no ipak probuđena, majka sviju majki – Hereza – naša jedina vjera.
Epicentralno na velika vrata Umjetnosti, unio ju je nitko drugi doli sam Michelangelo.
Građena voljom Pavla III. (iskazanom 1574.godine), elipsasta kupola bazilike sv.Petra u Rimu projektirana je kao prvi tako smion poduhvat uopće. Jedinstvena, enormna, naizgled bestežinska, još je uvijek najveća kupola Zapada.
40-tak godina kasnije J.Kepler, do tad zaluđen horoskopom, u svom prvom zakonu dokazuje elipsasto putovanje planeta u kojemu sunce nalazimo kao jedno od žarišta.
Postol i Palica
(Objekt 90 x 40 x 30 cm)
Hodati a stajati, senzacija pokretnih stepenica, pješačkih aerodromskih trasa, letećih ćilima, dječačkih astralnih iskustava.
Jeste li se ikad podrobnije zagledali u biskupov štap ili u njegove cipele? A naravno ima tu i gospode; Vaništa naravno i Manet.
The Night box/Noćni ormarić
(Objekt, 160 x 82 x 73 cm)
Primijetio sam da kada crninom obmatam i prekrivam predmete, oni gube svoju dimenzionalnost postajući nalik silueti, skoro sasvim plošni, što neodoljivo podsjeća ili je već jednako svijetu koji nas okružuje;
jeftinom i profanom, koji potaknut nepoznatom uznemirujućom silom, s periferije, prodorno probada srce središta.
Insapiensi i lude danas su na tronu, dok za snimljenu glazbu kažemo da je spržena.
Hommage a Magritte.
Zaljubljena žena/The woman in love
(kinetički objekt, promjenjive dimenzije, audio loop)
Riječ je i dalje o ideji bolujućih strojeva, koju sam zagrebao radeći, ima tomu već 25 godina, na ciklusu “Sol”.
Bolna naracija pokretne trublje u “Lady’s secret” postavu možda je previše cinična, no uzmimo to kao olakotnu okolnost umjetnikove slabosti.
Unichemical-Verse
(7 objekata, ovali, jelenski rogovi, tekst)
Netko je u ovim riječima tražio rješenje, kao da je rebus učinjen za odgonetavanje, kao da nije neprohodno polje u pitanju.
Ali, ako komunikaciju smatramo uspješnim nesporazumom, svaki će pokušaj tumačenja voditi dubljem nesporazumu.
Jer znaju to već svi; jezik je ovdje da nas zbuni, on je virus uvezen iz nekog drugog svemira. Za nas ostaje uvijek mutava Anima mundi.
Sintagme i parafraze “Unikemijskog riječnika” preuzete su s različitih strana no neke su iznikle same, kao naslovi snova kojih se nisam mogao otarasiti, pa su me hipnotički pratili danima, danima, danima…
La sphere de la Migraine;
Pain machine;
Macchina Metaphorica;
(Kinetički objekti, audio loop,promjenjive dimenzije)
Ovi su me radovi, poput nekih vlastitih inverznih kiborga, dugo pratili, dugo opsjedali.
Okruživali su me, nalazili se posvuda oko mene, kao lajtmotiv mog životnog opusa, pa je moje iznenađenje bilo tim veće, onoga časa kada sam uvidio da ih nisam nikad ostvario. Tumačim ih kao svojevrsne putokaze; Picabijin šapat.
The bride
(Video loop)
Naslov je fragmentarno preuzet iz jednog Duchampovog djela više od 100 godina starog. Velika stvar te zaruke.
Iconoclastica
( 6 slika, ulje na platnu, 161×146 cm)
Za mozaike, labirinte, oslikane zidove ili partere, za arabeske, vitice, patterne, kao i za mnoge druge složene vrste još zakvačio sam se davno; u jednoj prekomorskoj bazilici čiji sam valoviti bezizlazni mozaik imao priliku unedogled uzastopce obilaziti, sam na koljenima te noći.
Vani su bijesnili psi južine, podivljalo gorljivo more, ali ja u toj izolaciji, zatvoren i udaljen, nisam više čuo njegov orfički zov, a potom, gotovo odmah potom, nisam ni…
Koliko god to patetično zvučalo, ali bol koji sam iz te Božje kuće ponio nije nikad u potpunosti utihnuo.
Možda s toga, da baš s toga, ja vidim rupu, vidim pukotinu, slutim prodor na mjestima gdje drugi vide cijelinu. Poput sove ja vidim u mraku, ja se glasam u mraku, ja lovim u mraku.
I ne podnosim ikone, ne podnosim toteme, ne podnosim tabue.
preuzeto iz Shakespeare, William, Historije,
Matica hrvatska 2006. prijevod Mate Maras.
(grafoskop, projekcija, tekst)
Bushy: Svaka stvarna tuga ima dvadeset sjena,
koje sliče na tugu, ali nisu takve.
Jer oko žalosti, pocakljeno suzama što zasljepljuju,
dijeli cjelovitu stvar na mnogo predmeta,
poput onih slika koje, kad se ravno motre,
ne pokažu ništa osim zbrke; a kad se vide iskosa,
razlučuju se oblici. Tako vaše milo visočanstvo,
gledajući iskosa na odlazak svoga gospodara,
nalazi obličja tuge, više nego njega, da oplakuje,
a ona, gledana kakva jesu, samo su sjene
onoga čega nema; stoga, triput milostiva kraljice,
tek oplakujte odlazak gospodara – drugo se ne vidi,
a vidi li se, to je okom varljive žalosti
koje oplakuje zamišljene stvari kao da su prave.
Kraljica: Možda je tako; ali moja duša u nutrini
uvjerava me da je drukčije. Kako god bilo,
mogu biti samo tužna; tako duboko tužna,
te premda smišljam mimo misli utočišta,
ja se obeznanjujem i grčim od teškog ništa.
Bushy: To nije ništa nego umišljaj, milostiva gospo.
Kraljica: To nije ništa manje: umišljaj uvijek potječe
od neke roditeljice boli; moj nije takav,
jer je ništa rodilo nešto moje boli,
ili nešto sadrži to ništa što me boli –
ja to posjedujem po nasljednom pravu.
Ali što je to što se još ne zna što je,
ne mogu imenovati: bezimeni jad, mislim, to je.
Dovoljno je reći da u svojim “Iskošenim pogledima” S.Žižek navodi ovaj pasos kao dokaz da je i sam veliki Shakespeare bio nadahnut Lacanovim tezama.