(za izložbu u Gallery MC,
New-York 2007.)
Već sam dugo svoje oči upro Zapadu. Put zime sad krećem, u susret tebi čije zagrljaje nanovo išćem – Majko.
Možda u ovom tranzicijskom gradiću, osvijetljenom svjetlom banalnim, pronađem konačište. Baš ovdje, u sedmoj sobi sablasnog hotela, sprat ću prašinu sa sebe i priuštit ću si večeru finu. Pridat ću joj važnosti, uz svijeće i ruže, kao da još postoje tajne; skrovitosti svete.
No prije svega pribavit ću si kravatu i svečano odijelo, molitvenik imam – sasvim je nov.
Sine, i mi smo nekoć bili utemeljeni u Zakonu. Nauk su njegov repetiranim pištoljem čuvali, oružjem najboljim. A ja sam, boravio sam predugo na tom mjestu; pa sam često, zaveden mjesecom i plimom, znao započinjati ples s vlastitom replikom.
No sad kad sam crnom tintom prekriven, s dna ti Tamnoknjižja odgovorno govorim: Ništa na svijetu stvoreno nije kao što izgleda; nalik sebi: Jedno i Samo.
I upravo ovdje u vršcima prstiju, u dodiru čelika gdje završavam ja, otpočinješ zauvijek ti, oh–Sestro. I otpočinju aveti.
Nude mi svoje usne, i tiho, u postelji bez svjedoka, na uho mi šapću ono što ionako svi znaju… poput plijena njihovom se zovu priklanjam… udvojenoj se, mrzloj, naravi dajem.
za Annu i Artura;
3.03.06. Budimpest