I Giardini di Marzo

Zatvoren u svom tajnom laboratoriju nekadašnji revolucionar, AurelianoBuendija, izrađuje zlatne ribice koje mijenja za zlatnike koje zatim tali da bi od njih nanovo oblikovao ribice. I što je više zlatnih ribica prodao to je bio dužan više raditi. U lucidnoj ludosti ovog bivšeg pukovnika i prevratnika dva mi se pojma čine ključnim; manirizam (ponavljanje) i činjenje lišeno smisla, barem onog izvanjskog, vidljivog.Ne bez razloga ove su se kategorije visoko pozicionirale na pijedestalu moje plodne i beskorisne umjetnosti.

I giardini di marzo  jedna mi je od najdražih pjesama zlatnog perioda talijanske canzone ili musicelegere  kako ju je sam autor – LucioBattisti, pomalo auto-defanzivno znao zvati. Pjesma je objavljena 24.4.1972. godine u formi singlice i postigla je nezamislivo vrtoglavi uspjeh.

Imao sam 11 godina tada i tog sam ljeta boravio u Trstu provodeći  ležerne i bezbrižne dane kod moje none Anne. Nona je stanovala na SanGiovanniu, iznad raskošne ViaGiulie, u maloj cvjetnoj  ulici nazvanoj – Beato Angelico, po renesansnom slikaru koji se navodno prosvijetlio.

U to je vrijeme dopoguerra upravo postala prošlost a Italija se, nabildana američkom pomoći, otvarala novim horizontima. Doprinos medija, popularne kulture i dakako canzone, tom velikom nacionalnom povratku ponosa (a možda tek bijegu od krivnje) je enormno. Od domaćica i tifosa, do tinejdžera i signorie, Italija je pjevala i ta me je zagrijana opće-društvena mobilnost dojmila.

Rastuća politička prava žena i pravo na abortus, sekularnost, humanističke društvene težnje uz ojačanu uloga sindikata i sveučilišta, išlo je ruku pod ruku sa uzletom talijanske industrije: od Fiata i Barille, preko mode, filma i televizijskih festivala, pa sve do Ferrarija.

Vidio sam i moje mlade zie kako sudjeluju u toj priči; po njih su za subotnje izlaske, u novim automobilima, okićeni sunčanim naočalama i ispeglanim košuljama dolazili njihovi mladi zaručnici, a one bi miuvijek nasmijane, elegantne ubijelim, crvenim ili žutim haljinama, saveznički namigivale i veselo nestajale. Odlazili su tako na svaku utakmicu, koncert ili predstavu.

Ponekad bi me poveli pogledati kakav film alcinamaaperto, a kada bi se u kasno večer preko brda vraćali, iz našeg bi se milletre, zagledali u plamteća svjetla Trsta koja kao da su izranjala iz mora. Imao sam dojam da se radi o preslici noćnog svoda punog bombona.

Tek sam još jednom, desetljeće i pol kasnije, doživio takovu društvenu poletnost, i tada se pjevalo i tada se plesalo, no zemlja  u kojoj sam živio nije se propinjala već je propadala.

One lastcall fortheDevil, one forChrist.

Jednoga sam sparnoga popodneva listajući nonine magazine naišao na tekst pjesme. Napisao ga je tadašnji Luciov bliski suradnik i tekstopisac umjetničkog imena Mogol. Bilo je tu puno novih meni nepoznatih riječi pa sam često propitivao nonu.

Inovativna glazbena struktura, ritam preliven morima harmonije, umreženi aranžmani i nadasve, la divina interpretazione di Lucio, odaju atmosferu oslobađajuće energije. Kao jutro u ožujku kadaspora zima susretne mladenačko proljeće.

Lucio pjeva o siromaštvu i sramu, o neuvjetovanoj ljubavi i moralnoj inhibiciji, o svježini i nadi. Od samog naslova pa na dalje ništa u tekstu nije eksplicitno; hermetičan i kontradiktoran, on sljubljen s glazbom čini da ono neizrečeno i prešućeno postane opće i podrazumijevajuće.

No ipak puni smisao tog teksta izmiče, izmicao mi je jučer i izmiče mi i danas,  baš poput zlata kojegnelicenciranotalim.

Želio sam svoje radove, tako daleke od vječnosti, svakodnevne i potrošne, već reciklirane ili jednokratne, no nipošto frivolne, udaljiti od bilo kakve moguće interpretacije; kada bi u tomu uspio bio bi to dostojan hommage mojoj divnoj talijanskoj obitelji. 

 

                                                                                                                           RP.14.6.21.

Najnoviji postovi

No Results Found

The post you requested could not be found. Try changing your widget settings or add some new posts.